sezona zvanično počela ponovo.

Visi nekoliko riječi iznad glave posljednjih dana, vise poput upitnika, lustera, ali nisu ni jedno ni drugo ni nešto treće. Samo su riječi.
Klinički staž.
Ni sama nisam sigurna kako to sve zvuči.
Bojim se onoga što započinje. Onoga što me čeka. Život se okreće za 180 stepeni.
Kažu da je strah pozitivan.

Život se mijenja iz temelja.
Dani postaju monotoni.
Uvijek - pazi se ovoga ili onoga. Uzmi jednu hranu, ostavi drugu.
Opet mučnine?
Barem nema povraćanja. Još uvijek.
Proces cijeli poznaješ. Kad kako i zašto.
Strahu nema mjesta.

A nije znala da sam pjesnik, i da može u stihove moje.

sve će da bude dobro.

how could we expect anything at all?



kamo dalje ako je istina?

Širi se miris kafe.
Odavno je svanulo; kroz spuštene žaluzine probijaju se snopići svjetlosti, soba je topla, vani čeka snijeg i hladnoća. Mučno mi je od same pomisli.
Mislim, željela bih cigaru sad. Pomisao na smrad dima mi stvara još veću mučninu, čudno je to, želiš nešto a istovremeno ti se gadi.
Mislim, kako bi bilo lijepo sada uvući se pored njega, zaspati ponovo u njegovom naručju, priviti se uz njegovu toplinu, možda bi i prošle sve ove mučnine, mislim, kako bi bilo lijepo sada napustiti sve obaveze, samo ovaj dan, ovo jutro, ovih par sati.
Sumorno jutro podsjeća na ruske romane. Nekad je sve bilo jednostavnije.

bring it on

konačno nazad u normalno, all-time-busy, stanje.

-Hajde, motiv za endotrahealnu intubaciju?
-Ljubav.
*i osmijeh*
*i ja nakon toliko godina veze sa leptirićima poput tinejdžerke*
forever?